Nastavak je uslijedio. Malo smo se zalaufale s našim q&a-om tako da sada nastavljamo gdje smo stale. I priznajemo sve! Najveće kulinarske failove, screen-time koji koristimo kad nam tako paše, što mislimo o ljudima bez djece i jesmo li se ikada posvađale? Onako, baš zapravo. Dugo toplo ljeto odavno je počelo, a mi se moramo spakirati za mini-godišnji. Zajednički. Pa se gledamo od tamo, ako stignemo upaliti neki live, kad zauzmemo ležaljke i naručimo šarenu cugicu. A djeca? Djeca će valjda biti ok! #samobezpanike

Dragi Lastane, na pragu 40. sam. Naporan muž, naporna djeca, naporna sama sebi… Što da mijenjam - sebe ili posao ili muža?! Dragi Lastane, jesam li ja to u krizi srednjih godina? Kako i što dalje? Dragi Lastane, što tebe izbaci iz takta i ima li i jedna situacija koju bi proživio ponovno? I dragi moj Lastane, zašto ti ne odgovaraš pa moram pitati Margaritu i Maju?

Da, točno tako.

Dobro ste pročitali.

Nema Lastana, ali tu smo - nas dvije! 😀

Školski praznici su nekima počeli. Nekima još nisu. Ali svima je počelo - ljeto. I dok se neku prže već mjesecima, neki drugi žive u Njemačkoj. Ili Nizozemskoj.

(Tko zna, zna.)

Ali bez obzira na vremenske nepogode, više manje smo podvukli crtu na ovu polovicu godine.

Što smo napravili, jesmo li spremni za ljetni godišnji, možemo li se uopće odmoriti, kako ćemo kontrolirati screen time, što se uopće radi preko praznika, idemo li na more i, ultimativno pitanje svih pitanja - je li prije bilo bolje?

Sve to, i još malo više.

Maja je bila na bolovanju, ima neparni broj šavova i ubodnih rana po abdomenu. Ali sve je ok pa se možemo praviti da nije bilo stresno. Ipak je pokrenulo rasprave na više razina - o tome koliko uopće brinemo o vlastitom zdravlju, pratimo li obiteljske anamneze, trčimo li kod doktora jednakom brzinom kad smo mi u pitanju i kad su naša djeca u pitanju.

Osim toga, zanimalo nas je kako izgleda prosječni zdravstveni karton žene, a kako muškarca, i koliko porodi, hormoni i trudnoće utječu na nas. Zašto nije dovoljno ići kod ginekologa i kako nam to nitko nije rekao do sada, kakve veze vježbanje ima sa općim stanjem i je li moguće da bolovi u leđima ipak nisu normalna boljka svih ljudi u 21. stoljeću.

I kakve veze dijastaza ima sa svim tim.

Tu je i kratki sažetak naših iskustava sa doktorima i bolnicama, usporedba njemačkog i hrvatskog zdravstvenog sistema, ali i kratka horor priča o tome kako je našoj djeci najveći problem u životu - popiti sirup koji 'nije fin'.

Uporno nam se prodaje recepti na temu "kako imati sve". Posao, obitelj, fizička kondicija (jer je u zdravom tijelu i zdrav duh), barem minimum stila i mladolik izgled. A tu su i - školske obaveze.

Školske obaveze naše djece, naravno. Jer mi smo svoju školu završile.

Uz žongliranje svega navedenog, škola često bude ona kap koja prelije čašu.

Previše zadaće, predugi školski dani, previše distrakcije i stalne promjene u matematičkim postupcima.

A mi, eto, ne želimo biti mame koje vrište.

Generacija smo koja želi imati kvalitetniji odnos sa svojom djecom nego su imali naši roditelji. I zato ne želimo biti diktatori u vlastitim kućama. S druge strane, znamo da život nije bajka i da nije dobro da ih učimo da budu kampanjci. U svemu tome znamo da imamo možda mjesta za pet, šest prioriteta u životu, a nama se čini da ih imamo sedamnaest. Barem. Gdje je onda taj balans?

U doba kada dobivamo mentalne plusiće i virtualno pljeskanje okoline za svaki zdravi smoothie koji popijemo i penjemo se na ljestvici #lifegoal ekipe svaki put kad se ustanemo prije 7, Maja i Margarita raspravljaju o svojim lošim navikama i zašto nam se čini da možda ipak nisu toliko loše.

Kako iskoristiti dan u punom kapacitetu ako mrzite ustajanje? Je li smijeh zaista lijek ili će nam više pomoći ako se raspištoljimo s dozom sarkazma? Postavljanje granica je super važna stvar za sve nas - ali vrijede li granice i za našu djecu koja nam sjedi na glavi? Kako se boriti protiv osjećaja da smo 'touched out' i može li se u svemu tome naći vremena za 'stati na loptu'?

Živimo u 'hustle & grind' kulturi u kojoj se glorificira ekstremna produktivnost i sve češće vidimo da se pokušava nametnuti isti način života svima. Svi trebaju biti na ketu. Svi trebaju dizati utege. Svi trebaju partijati kad uhvate slobodnu večer. Svi trebaju biti poduzetnici i sami svoji šefovi. Svi trebaju tražiti više, bolje, jače - stalno.

Ali što ako ne žele?
I što ako nemaju potrebu?

Izborna šutnja samo što nije započela, a mi nikako da zašutimo. Teško je zašutiti kad imaš toliko toga na pameti. Svi mi znamo da treba izaći na izbore, svi mi znamo da treba birati vlast koja po svojoj definiciji treba biti 'izabrana od naroda', a opet se nešto teško odlučujemo na to. Zašto? Kako znati za koga glasati kad ti se čini da je zapravo - svejedno? Kako znati vrijedi li zaokružiti taj papirić kad nemaš pojma koga izabrati jer nije 'to to'? I zato smo tu danas. Da taman prije ove izborne šutnje ubacimo dvije tri svoje o tome zašto mislimo da glasati moramo i zašto mislimo da su naši prioriteti i društveni prioriteti. Jer osobno zaista je i političko.

Možemo svašta, ali pronaći termin za snimanje u miru i tišini dok su djeca na feriju - ne.

Nikako.

Pa smo si u mirno predvečerje prvog dana škole poslije praznika elegantno natočile mali gin-tonićić i odlučile se malo ispuhati jedna drugoj.

Ono, kao u školi kad poslije svakih božjih praznika moraš pisati sastavak na temu proteklih praznika.

A naši su bili... nepredviđeni. Za neke puni avanture, za neke puni sjedenja u autu i čekanja.

Ono na što smo ipak mogle računati su tehničke smetnje koje su nas vjerno dočekale.

U skladu s tim smo vam snimile jednu slatku mini epizodu. Onakvu, za poslušati dok se voziš u tramvaju na posao, stojiš u pekari u redu ili stojiš u raskršću sa autima sa svih strana jer je školski raspored opet 'uključen', a to znači i prometni čepovi svih vrsta.